„Otmica“ zabranjenog pravopisa

Nešto prije Božića 1972. pojavio se u Londonu pretisak Hrvatskoga pravopisa, knjige koja je pod istim naslovom trebala biti objelodanjena u Zagrebu 1971, u izdanju Školske knjige. Naime, do pojave Hrvatskog pravopisa prijelomne 1971. godine vrijedila su pravopisna pravila Pravopisa hrvatskosrpskog književnog jezika iz 1960. godine, otisnutoga u Novome Sadu (po kojemu je dobio ime „novosadski”). U Predgovoru Hrvatskomu pravopisu autori tumače kako dotadašnji pravopis „(...) nije mogao zadovoljiti ni svojim pravopisnim odredbama, (...) a još manje svojim rječnikom”. Stoga je, da bi se otklonio nesklad između pravopisne norme te pravopisne i jezične prakse, Matica hrvatska među članovima svoje Jezične komisije izabrala Pravopisnu komisiju. U njoj su bili Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Željko Bujas, Božidar Finka, Ivo Frangeš, Ljudevit Jonke, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Milan Moguš, Slavko Pavešić i Josip Silić.

Potom su Babić, Finka i Moguš izabrani za autore te im je povjerena izrada načela (općih i pojedinačnih) novoga pravopisa. Načela su zatim poslana Društvu književnika Hrvatske, Institutu za jezik JAZU, Katedri za suvremeni hrvatski književni jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Komisiji za udžbenike Zavoda za osnovno obrazovanje SRH i Komisiji za udžbenike Zavoda za stručno obrazovanje SRH. Sve su ustanove prihvatile načela, a autori su izradili rukopis.

U obračunavanju s Hrvatskim proljećem, nakon prosinačkih odluka u Karađorđevu, stradao je i Pravopis: već otisnutih 40.000 primjeraka jednostavno je uništeno. (…)

Hrvatski pravopis na prvom samostalnom hrvatskom nastupu na Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu, 1973.

Nekoliko podrobnosti o nastanku pretiska Hrvatskog pravopisa dali su nam neposredni sudionici. Ivan Cerovac (1946), najmlađi član uredništva Hrvatskog tjednika, emigrant od 1972, nakon osamostaljenja glazbenik i glazbeni pedagog, opisao je 2007. na svome blogu put u emigraciju: „Nakon tjedan dana boravka u Beču otputovao sam u London u uredništvo ‘Nove Hrvatske’ gdje je već više mjeseci boravio, danas u Hrvatskoj već zaboravljen, novinar ‘Hrvatskog tjednika’, Zlatko Markus (danas u Švedskoj). S glavnim urednikom Jakšom Kušanom i s nama, pridošlicama, ‘mladim snagama’ itd. ‘Nova Hrvatska’ je dobila veliki zamah. Posebno je bilo važno to što smo odmah započeli s pripremama za izdanje pretiska ‘Hrvatskog pravopisa’ kasnije nazvanog ‘Londonac’ čija je naklada upravo tih dana u Jugoslaviji potpuno uništena. Pretisak ‘Hrvatskog pravopisa’ vinuo je ‘Novu Hrvatsku’ u sam vrh emigrantske političke i nakladničke scene a pretprodaja je krenula tako dobro da se njome mogao financirati tisak... Da, prije nego sam otišao, uspio sam od našeg (‘Hrvatskog tjednika’) lektora Romana Turčinovića preuzeti jedan od rijetkih primjeraka već tiskanog ‘Hrvatskog pravopisa’ i prebaciti ga u inozemstvo uredništvu ‘Nove Hrvatske’.“ (…)

Zamolili smo početkom prošle godine i Vladimira Pavlinića (1929), jednoga od urednika Nove Hrvatske, za kratko prisjećanje o dogodovštinama u vezi s Pravopisom: „To je bio Kušanov pothvat, a primjerak pravopisa pribavio je iz Zagreba Ivan Cerovac. Većinu kupaca činili su svakako tada najbrojniji Hrvati iz domovine, gastarbajteri. Raskošno je reklamiran Pravopis na Frankfurter Buchmesse... Tu je i vrvjelo mnoštvo naših ljudi, pa su i kupovali knjigu. Tri su fakta, po mome mišljenju, učinila tu knjigu običnom našem polupismenom svijetu privlačnom: prvo, da je bila zabranjena, kolokvijalno spaljena; drugo, da nosi naslov hrvatski; i, treće, da naslovom sugerira nešto pravo za Hrvate. (…)

Plan „otmice“ skovan u Londonu

Jakša Kušan (1931), urednik Nove Hrvatske, u svojoj knjizi Bitka za Novu Hrvatsku (Rijeka, 2000), između ostaloga zapisao je o Pravopisu: „Ideja o ‘kidnapiranju’ Pravopisa sinula je kod nas u Londonu. Nakon prvih vijesti iz Zagreba o uništenju 40.000 primjeraka već tiskana Pravopisa, u razgovoru s Markusom čuo sam da su neki primjerci ranije bili uvezani i da su se njima još prije Karađorđeva počeli služiti neki zagrebački lektori u pojedinim uredništvima. Skočio sam odmah i pitao Markusa da li možda poznaje koju od tih osoba. Spomenuo je Turčinovića, brata dr. Josipa Turčinovića, direktora Kršćanske sadašnjosti. Smjesta smo skovali plan kako mu poslati povjerljivu osobu, koja će ga zamoliti za knjigu. U plan je uključen Ivan Cerovac, suradnik Hrvatskog tjednika, i on je uspješno obavio svoj dio posla. Dragocjeni primjerak Pravopisa prenio je preko granice član Partije Boro Viskić, koji je jedno vrijeme boravio u Australiji i poznavao NH. Knjigu nam je poslao poštom iz Zapadne Njemačke. Odlučili smo netaknutom pravopisu dodati kraću uvodnu riječ o novijoj pravopisnoj povijesti kod Hrvata, s napomenom da je ova knjiga uništena u Hrvatskoj i osuđena kao ‘nacionalistička diverzija’. Taj uvod je tiskan na hrvatskom, engleskom, njemačkom i španjolskom jeziku. Dodali smo i dio recenzije novog Pravopisa, koju je napisao prof. dr. Radoslav Katičić. Taj je tekst objavljen u zadnjem redovitom broju Hrvatskog tjednika. Pet tisuća naručenih primjeraka bilo je gotovo već u prosincu i naš Božić 1972. bio je u znaku pakovanja knjiga i slanja svima koji su Pravopis unaprijed naručili. Primjerke Pravopisa razaslali smo mnogim stranim novinarima, na sve slavističke institute pri sveučilištima širom svijeta, sudionicima ljetnih tečajeva Zagrebačke slavističke škole, štoviše i mnogim stranim prijateljima, sa željom da im dokažemo što se sve guši u Hrvatskoj i kolika su prava Hrvata na vlastiti jezik. Bio je to jedinstven izdavački pothvat o kojem su pisali i strani listovi. ‘Londonac’, kako je Pravopis ubrzo prozvan u domovini, ostao je zadugo najtraženija knjiga za koju su pitali putnici iz Hrvatske.“ (…)

Nikica Mihaljević,
Vijenac br. 623 od 18. siječnja 2018.